Tijelovo u Banatu
U četvrtak, 26. maja/svibnja, bile su svečanosti na blagdan Tijela i Krvi Gospodnje ne samo u Mužlji, nego i diljem čitavog Banata i Vojvodine; u mnogo slučajeva je bila sveta misa povezana sa procesijom po selu ili gradu. Taj blagdan nam daje mogućnost, da svim srcem i dušom izrazimo svoju ljubav prema Isusu u Presvetom Oltarskom sakramentu; ovdje on dolazi i biva među ljudima kao žrtva za ljudski rod, pomirenje za ljudi kod nebeskog Oca, zadovoljština za naše grijehe i propuste, ali i zagovor kod Božje pravednosti, da nam se ipak smiluje, jer Bog je milosrdan i dobrostiv. Svečana misa je bila u Mužlji, Ečki, Belom Blatu i Lukinom selu. Vjernici su tom prilikom divno pripremili oltare u Mužlji, pored kojih je prolazila procesija sa presvetim. Makar nije bilo muzike, ko što je bio već stari običaj, ipak je bilo svečano uz divno pjevanje mužljanskog crkvenog zbora, koji već godinama vodi kantorica Márta Rontó, a pomogla je i kantorica Teréz Sofránkó. Procesije su bile po podružnicama: u Belom Blatu po selu, u Lukinom Selu po crkvenom dvorištu, a u Ečki je bila svečanost najskromnija, jer je procesija išla samo po crkvi; kod jednog oltara su bile molitve na hrvatskom, a kod drugog na mađarskom uz pratnju i pjevanje kantorice Kristine Janjić.
Svećenik je u propovijedi spomenuo, kakvu duhovnu snagu daje euharistija kršćanima u izvršavanju njihovih svakidašnjih dužnosti i u apostolskom djelovanju. Kada je vodstvo u Jemenu – još za života blažene Majke Terezije – pozvalo njene časne sestre Božje ljubavi na službu ondašnjim siromasima – poglavarica je onda tražila, da dozvole i dolazak katoličkog svećenika. Makar se muslimanska vlast tome protivila, ipak su popustili, kad je majka Terezija rastumačila, da sestre svakog dana prisustvuju svetoj misi i klanjanju i da bez euharistije ne mogu – a euharistije nema bez svećenika. Narednih godina su ti anđeli Božje ljubavi prolazili kroz mnoge kušnje – četiri časne sestre su postale žrtve divljačkog napada ondašnjih protivnika kršćanstva. One su usprkos stalnih i uvijek većih opasnosti ustrajale u službi najsiromašnijih sa svojim svećenikom. Od 2012 je u Adenu službovao indijski svećenik misijonar-salezijanac Tom Uzhunnalil.
Četvrtog marta/ožujka 2016 su dvoje naoružanih muslimana provalili u stan miroljubivih časnih sestara, koje su baš spremale obroke najsiromašnijima, te mecima pokosili za ruku se držeće časne sestra Margitu, Anzelmu, Reginetu i Juditu; svećenik uspio pobjeći; ali da ne bi bile hostije oskrnavljene, navratio je u kapelicu, gdje su ga nasilnici uhvatili i odveli u nepoznatom pravcu zajedno sa jednom časnom sestrom, koja se tad vratila kući – i o njima nema više sigurnih vijesti. Po nekima su ih razapeli na križ kao Isusa. U svom posljednjem pismu su časne napisala svoju oporuku:
„Zajedno živimo, zajedno umiremo sa Isusom, Marijom i našom Majkom.“ Koliko je za osuđivanje taj zločin potaknut krivim predrasudama i đavolskom mržnjom prema katoličkoj Crkvi, toliko je za divljenje postojanje i bezgranična ljubav časnih sestra i svećenika, žrtava presvete Euharistije, čiju su žrtvu liberalno usmjereni svjetski mediji jednostavno prešutjeli.
Neka nas ti divni primjeri beskrajne ljubavi prema Isusu Euharistijskom potaknu, da i mi crpimo snagu za ljubav prema Bogu i bližnjemu iz uske povezanosti sa Isusom, našim Spasiteljem i Prijateljem.
