Sveti Dominik Savio 2018

Slava vatrogasaca

Današnji dan je bio na području mužljanske župe jako uzbudljiv. U Ečki je bio roditeljski sastanak u vezi sa pripremama na prvu pričesti i krizmu. U župskoj crkvi Imena Marijina je bio ujutro susret zlatno-vjenčanih parova; isto tamo je bila kasnije takozvana proba za krizmu: krizmanici, roditelji i kumovi su došli na misu, za vrijeme koje je bila priprema na krizmu, koja će biti iduće nedjelje. Ipak je bio glavni događaj susret u maloj crkvi malog i mladog sveca Dominika Savia na Peskari, koji se rodio u Rivi di Chieri, kod Turina u Sjevernoj Italiji 2. travnja/aprila 1842. godine, a umro 9. ožujka/marta  1857, ne dopunivši 15 godina života, koji je htio darovati Bogu u svećeničkom i redovničkom staležu.

Svojom prisutnošću su nas počastili također vatrogasci iz Mužlje, koji su došli ovamo, da uzveličaju ovu svečanost. Propovijedao je i misio Janez Jelen, koji je najprvo zaželio toplu dobrodošlicu vatrogascima, a sumisio je Stanko Tratnjek. Čitanja su čitali Dániel Imre Tóth i Juliska Darusi, a ministrirali Zoli Tóth i Zoli Mészáros.

Dominik Savio – zaštitnik trudnica

Poznato je, da je Dominik zaštitnik ministranata. Manje je pak poznato, da je on zaštitnik trudnica, zaštitnik sretnog porođaja. Kako je došlo do toga, da on zagovara pri Bogu trudnice, naročito one sa teškim porođajem?

Ovaj događaj je posvjedočila Dominikova najmlađa sestrica, koja se rodila kao deseto i posljednje dijete u obitelji, u kojoj je bio Dominik prvorođenac, te svog brata nije ni poznavala. U porodici su uvijek prepričavali njenu priču:

12. rujna/septembra 1856., šest mjeseci pred svojom ranom smrću, se Dominik ujutro najavio don Boscu:

– Dozvolite mi za jedan dan kući.
– Zašto?
– Moja majka je bolesna i Djevica Marija je želi ozdraviti.
– Odakle znaš?
– Ja to znam.
– Jesu li ti pisali?
– Ne, ali ja znadem.
Don Bosco je već znao, da Dominik ne krije tajnu bez razloga, zato nije vrtao dalje.
– Pa idi onda; ovdje imaš za putne troškove.

Njegova majka je bila tada trudna i njezino stanje se je iznenada pogoršalo. Dominik je sjeo u putnu kočiju, u Castelnuovu sišao, te se pješice uputio u oko četiri kilometra udaljeni Mondonio, gdje se je susreo sa svojim ocem Karlom, koji je žurio po liječnika.
– Kuda ideš, Minče? (Minot-Minče je bilo Dominikovo ime od milja.)
– Kod mame.
– Ne dolikuje da je jedan dječak posjećuje u takvom stanju, jer je majka jako bolesna i u opasnosti je i dijete na porođaju. Ne, sada ne hodi! – mu je odlučnim glasom rekao njegov otac. – Svrati prije kod svoje bake ovdje u Ranello (koji leži kilometar pred Mondonijem). Ipak je Dominik nastavio svojim putem. To je bio prvi slučaj, da nije slušao oca.

U kući je vladala velika pometnja. Djecu su odnijeli od doma, susjede su stalno dolazile i odlazile. Začudile su se, kada se pojavio Dominik te mu nisu dozvolile, da ometa bolesnu majku. On je pak samo rekao:

„Znam, da je bolesna, upravo zato sam je došao posjetiti.” I već je potrčao u majčinu sobu. Također majka je bila iznenađena: „Kako li si ovdje, Minče? Nije mi ništa, sada me pusti, zvat ću te kasnije.” „No dobro, idem ja, samo prije jedan poljubac!” Zagrlio ju je oko vrata i poljubio. Navečer je bio već u oratoriju.

Majka se odmah osjećala bolje. Uskoro je stigao i otac sa liječnikom i začuđeno primijetio, da je već sve u redu, majka je dobro i također pored nje novorođena Marija-Katarina. Susjede su ih radosno okružile, te primijetile neobičan trak oko majčinog vrata, na koji je bilo pričvršćeno nešto svileno slično škapularu. ,,Sigurno je to stavio Minče oko mog vrata – je objasnila njegova majka Brigita -, kad me je htio zagrliti.”

Čim je stigao u Turin, Dominik se javio svećeniku i ravnatelju Ivanu Bosku, te na pitanje: „Kako je tvoja majka?“ spremno odgovorio: „Već je ozdravila, Djevica Marija ju je izliječila.”

Tereza Savio, kad je o tome svjedočila pod zakletvom, je ispričala daljnju sudbinu privjeska, koji je majka dala i drugim mladim mamicama, kada su bile u sličnom položaju. Sretan ishod su sve pripisivale uslišanoj molitvi, po kojoj je došlo nebesko posredovanje. Sama Tereza je iskusila njeno djelovanje. „Izgubila sam već svu svoju snagu, nije bilo više nikakve nade na ozdravljenje. Čim sam stavila privjesak iz Mondonija, sam zadobila snagu i vratio mi se život.”

Dijete najveći Božji dar

Dijete je najveći dar, kojeg može Bog podariti roditeljima. Ovaj primjer nas poučava, da su majke (a zajedno s njima i očevi) – koje primaju djecu iz Božjih ruku, često prave junakinje. Porođaj je naime također u današnjim okolnostima često združen sa žrtvom i odricanjem. Pravi roditelji od toga ne bježe, jer žele ispunjavati Božju volju. I majka Marija je poklonila svijetu Isusa-Spasitelja u nezamislivim okolnostima. On nas je spasio naročito patnjom te smrću na križu.

Danas svijet stoji naglavačke, bježi od križa. Ako Bog pošalje dijete, kažu: „Ne, hvala, ne treba!“ U suprotnom slučaju pak traže vještačku oplodnju. Mnogi traže samo prava, a zaboravljaju na dužnosti. Mi kršćani se nećemo prilagoditi ovom svijetu, jer je Božja volja najbolja.

Pravi vjernici prihvaćaju Božju volju glede primanja i odgajanja djece, te brane život protiv takozvane kulture smrti, kako je taj iskvareni mentalitet nazivao sveti Ivan Pavao Veliki. Budimo dakle i mi uz život, pa ćemo jednom postići vječni život. Preporučujmo se i mi malom svecu Dominiku Saviu, a preporučujmo mu također naše junačke majke. Ako živimo povezani s Bogom u ovom životu, bit ćemo povezani s njime također poslije ovog života, kao što je mali Dominik Savio poletio ka anđelima uz smiješak govoreći svom ocu: „Oče, nešto divno vidim!“

Druženje

Poslije svete mise bili su svi prisutni pozvani na zajedničko druženje uz kifle i sok. Sa lijepom misom i toplim prijemom su bili zadovoljni naročito naši vrijedni vatrogasci, koji su pravi heroji svog zvanja. Uvidjeli smo, da je takvo druženje jako prikladan zaključak crkvene svečanosti. U međusobnom razgovoru smo se bogatili i izmjenjivali mišljenja, te zahvalili Bogu za taj lijepi doživljaj.