Božanska Providnost čuva Dom

Dom za starije osobe Misericordia u Kikindi, u vlasništvu Zrenjaninske Biskupije, jedina je crkvena socijalna ustanova u Srbiji, a ravnatelj mu je otac László Bővíz, katolički sveštenik s diplomom socijalne gerontologije. Organizuje, planira, gradi i dežura dvadeset i četiri sata dnevno od početka epidemije koronavirusa.

Epidemija koronavirusa traje više od godinu dana, a na temelju domaćih i međunarodnih primera, čini se da su domovi za starije osobe u ovom razdoblju posebno izloženi riziku. Institucija koju vodite bila je gotovo čudom bez infekcije koronavirusom kad su mediji bili puni vesti o pojavljivanju virusa kako u javnim, tako i u privatnim staračkim domovima. Božanska Providnost? Disciplinovano osoblje? Stručnost? Kako vidite razlog tome?

Želeo bih pojasniti postavljeno pitanje. Do sada niko nije zaražen virusom korona. Nažalost, vrhunac krajem marta stigao je i do nas. Pet naših štićenika i dvoje zaposlenih je bio pozitivan na test. Hvala Bogu, svi su asimptomatski. Ova činjenica, kao i činjenica da je zaraza izbila kod nas posljednja među državnim i privatnim domovima u Srbiji, sigurno dokazuje da Božanska Providnost čuva dom. Naravno, tome se pridružuje obilje molitava koje su sveštenici i laici naše biskupije slali ka nebu za naš dom. Također je doprinela disciplina i stručnost naših zaposlenih koji već više od godinu dana vode nadljudsku borbu za naše stanovnike. Ako je bilo potrebno, odrekli su se i svoje porodice i preselili se u dom na nekoliko nedelja kako bi zaštitili one koji su nam povereni. Jako sam zahvalan zbog toga i zahvaljujem se svim našim zaposlenima!

S obzirom na uslove koji se odnose na negu starijih osoba, posao obično rade žene. I u ovoj ustanovi su uglavnom zapolene žene – ne želim biti uobičajena, ali one su također i majke i supruge, od njih se očekuje da svoje poslove obave i kod kuće – koliko je njih opterećivao protekli period?

Bilo je perioda kada su prihvatale radni raspored od 24 sata, a bilo je i nedelja kada su se odrekle svojih domova i preselile se u dom. Pokušali smo iskoristiti svaku priliku kako bismo našim zaposlenima pružili mogućnosti za odmor i relaksaciju. Također, ima nas nekoliko koji smo od početka pripravni 24 sata dnevno.

U trenutnoj situaciji kakva je veza između pružanja zdravstvene i socijalne usluge?

Od samog početaka svakodnevno smo u kontaktu s resornim ministarstvom, Zavodom za javno zdravlje u Kikindi i zdravstvenim ustanovama u Kikindi. Po potrebi odmah su bili dostupni za savjet, uslugu, testiranje ili vakcinisanje. Štićenici i osoblje Doma Misericordia prvi su primili vakcinu, što je također uveliko doprinjelo našoj sposobnosti da zaštitimo svoje stanovnike. Drago mi je reći da su gotovo svi bez izuzetka primili vakcinu, i štićenici i radnici, naravno, kod koga nije bilo nekakvih zdravstvenih prepreka.

Od početka izbijanja epidemije, propisi se neprestano menjaju. Kako uspevate da ih primenjujete? Imate li manevarskog prostora za njihovo sprovođenje?

Kako postaju dostupne sve više informacija o prvobitno nepoznatom virusu, tako se menjaju i propisi koji uređuju obrambenu mehaniku. U početku su od nadležnog ministarstva svakodnevno stizale nove i nove mere. Nije bilo lako prebaciti se na rad u Covid-sistemu. Najveći problem bio je nedostatak prostora. Morali smo izdvojiti karantenske sobe za nove stanovnike, ali i za one koji su iz nekog razloga trebali bolničku njegu, a zatim se vratili u dom. Pre godinu dana vojska je čuvala ulaz u dom. Iako se govorilo da nas štite, oni su zapravo bili u pripravnosti kako bi sprečili nečiji bijeg iz doma. Iz ministarstva u današnje vreme dolaze uglavnom samo uputstva za povratak starom životu. Ovde bih napomenuo da je od početka epidemije obvezno slati dnevne i nedeljne izveštaje republičkoj i pokrajinskoj inspekciji za socijalni rad. Značajan deo energije koji možemo potrošiti na obranu odlazi na pregršt administracije koja nas opterećuju od početka.

Kako su vaši štićenici i njihovi rođaci prihvatili zabranu, odnosno ograničenje poseta?

Teško. Možda je rodbina čak i teže od naših stanovnika. Zapravo, sada počinjemo osećati da smo se svi jako umorili od virusa. Kad se ukazala prilika, kada je bilo lepo vreme organizovali smo posete na otvorenom u skladu s propisima. Nažalost, dogodilo se u nekoliko navrata da naši stanovnici nisu prepoznali svoju rodbinu obučenu u zaštitnu opremu, koji su bili prisiljeni držati udaljenost od 2 metra. Upravo je stiglo najnovije uputstvo ministarstva kojim se stanovnicima socijalnih ustanova omogućuje napuštanje domova po strogim propisima i povratak bez obveznog PCR testa i karantene.

Bilo je razdoblja kada, prema ministarskoj odluci, niste mogli primiti nove stanovnike. Koje je poteškoće to izazvalo?

Početkom epidemije nadležno ministarstvo obustavilo je primanje novih štićenika. To je uzrokovalo ozbiljne poteškoće u radu kuće. Iako nije bilo zaraženih u domu, broj stanovnika je značajno opao u mjesec i pol dana zbog prirodnog pada. Kasnije je ovo ograničenje ukinuto i mogli smo ponovno primiti nove stanovnike pod strogim uvjetima. Posljednjih meseci sve je više naših stanovnika odlučilo da više ne prihvataju ovu zatvorenost i preselili su se kući svojim obiteljima.

Kao što sam spomenula u uvodu, vi ste direktor jedine crkvene socijalne ustanove u zemlji koja se kvalificira kao neprofitna organizacija. Međutim, srpsko zakonodavstvo ne poznaje koncept neprofitne organizacije, te se stoga Misericordia smatra privatnim domom i zato ne dobija potporu države. Kako rešavate svoj nesmetan rad? Je li moguće konkurisati sa projektima? Imate li dobročinitelje?

Što se tiče rada doma, institucijom upravljamo isključivo iz svojih prihoda. Već nekoliko godina privatni domovi mogu podneti zahtev za dodelu sredstava socijalne pomoći za brigu o korisnicima. Nažalost, ova je inicijativa još uvek u povojima, a kolege kažu da javno finansiranje kasni i po šest meseci. U Srbiji ne postoje druge mogućnosti za konkurisanje. Pokrajinski sekretarijat za socijalna pitanja godišnje objavljuje poziv za konkurisanje, nekoliko puta smo se prijavili, ali nikada nijedan naš projekat nije dobio potporu. Ne samo mi, već su sve privatne kuće odbijene zbog nedostatka sredstava.

Ali moram reći da imamo nekoliko velikodušnih stranih donatora. Od početka imamo vrlo lepu saradnju sa Dobrotvornom Malteškom Organizacijom Mađarske. Od početka epidemije oni nam obezbeđuju zaštitne rukavice, maske i sredstva za higijenu koja su neophodna za naš rad.

Krajem prošle godine dobili smo značajnu pomoć od humanitarne organizacije Renovabis iz Nemačke. Iz tih sredstava smo kupili medicinsku i ortopedsku opremu, bolničke krevete, posteljinu i pribor za jelo.

Uz to, posredstvom Caritas-a Zrenjaninske Biskupije, Austrijski Caritas je Domu Misericordia donirao prenosni EKG aparat.

Koliko je Misericordia konkurentna u odnosu sa državnim socijalnim domovima? I tu mislim ne samo na usluge, već i na uslove rada i lične dohotke radnika.

Naša konkurentnost isključivo je u pogledu kvalitete. U poslednjih više od pet godina – otkako je Dom Misericordia počeo s radom – prešli smo dug put. Uprkos početnim poteškoćama, sada verujem da smo stekli istaknuto mesto u srpskom socijalnom prostoru. Svakodnevno smo u kontaktu s načelnicima nadležnog ministarstva koji više puta navode naš dom kao pozitivan primer. Pozitivna je i naša saradnja sa lokalnim organima. Više puta se dogodilo da liječnici koji rade u javnom zdravstvu radije preporučuju naš dom nekom zainteresovanom rođaku. U materijalnom smislu nismo i ne možemo biti konkurentni tamo gde država pripadnike privatnog sektora ne vidi kao konkurente već kao neprijatelje. U državnim domovima naknade za uslugu su niže, a plate znatno veće. To je, naravno, moguće samo ako značajan deo troškova rada državnih domova (plate, naknade za održavanje, investicije) država finansira iz drugih izvora. Suprotno tome, mi možemo raspolagati samo sa onim što ostvarujemo kao prihod.

Epidemija nam je promenila kvalitet života materijalno, ali još više duhovno. Kao upravnik neprofitne socijalne ustanove, zbog posla ste u stalnoj pripravnosti već više od godinu dana. Odgovorni ste za svoje osoblje, svoje štićenike. Koja je pouka epidemije?

Budući da smo još uvek u žiži obrane, mislim da je prerano za svođenje pouke. Iskreno, još nisam imao ni vremena ni energije da se bavim lekcijama. Međutim, ova pandemija je zasigurno potvrdila koliko je čovek nemoćan. Zaslepila su nas tehnička i tehnološka dostignuća 21. veka. Bogatstvo smo počeli meriti u bitovima. Pritom dolazi jedan nevidljivi i neuhvatljivi kod koji u nekoliko trenutaka položi čovečanstvo na kolena. Možda je upozorenje Providnosti došlo na vreme da povuče čovečanstvo s ruba provalije. Pitanje je, hoćemo li čuti to upozorenje…