Sveti Stjepan Kralj – Zrenjanin 2020
Gimnazijska crkva, odnosno crkva svetoga Stjepana kralja u Zrenjaninu, bila je đačka kapela za đake bečkerečke gimnazije, koju su do kraja Prvog svjetskog rata vodili redovnici školska braća odnosno pijaristi. Crkvu su sagradili 1845. godine. Na kraju Velikog rata, nakon preuzimanja ovih krajeva od strane srpske vojske, pijaristi su otišli u Mađarsku, a organizovanje nastave u gimnaziji je preuzela država. U toj crkvi su nekada đaci zajedno sa svojim profesorima redovito nedjeljom i blagdanom prisustvovali svetoj misi i tako se već u mladosti navikavali na vršenje kršćanskih obaveza. Crkva je hvala Bogu ostala, ali je u čudnim okolnostima pred nekoliko godina nestalo zvoni; sveta misa se služi samo jednom godišnje, i to za blagdan svetog Stjepana Ugarskoga kralja. Crkvica nije tako velika, da bi vjernici mogli držati propisanu udaljenost zbog koronavirusa, pa je mudro odlučeno, da se proštenje održi u obližnjoj katedrali.
Blagdan svetoga Stjepana se u Banatu slavi na više mjesta, a to su: Skorenovac (Székelykeve), Novi Bečej – Vranjevo (Törökbecse – Aracs), Sajan (Szaján), a također i u Zrenjaninu (Nagybecskerek). Zato je razumljivo, da nije bilo svećenika-gostiju, osim salezijanca iz obližnje Mužlje. Svečanost je uveličao i zbor Emanuel iz katedralne crkve.
Sumisenje je vodio msgr. dr. Martin Roos. Uz njega su sumisili generalni vikar i katedralni župnik Robert Pastyik, protonotar Jenő Tietze, župni upravitelj Elias Ohoiledwarin SVD, te Janez Jelen SDB. Prisutnim vjernicima na svetoj misi, pročitano je čitanje kao i evanđelje na mađarskom i hrvatskom jeziku.
Sveti Stjepan je gradio na Stijeni
Propovjednik je naglasio, da nije toliko značajno, da slavimo jednoga kralja, nego mnogo više, da slavimo sveca, koji je bio kralj. Moramo priznati, da takva pojava baš nije nešto često. On je bio svestrana ličnost, prava osoba na pravom mjestu u pravo vrijeme. Na srcu su mu bili:
Kršćanska vjera u jednoga Boga – te se svim silama trudio, da je učvrsti i proširi i da pobjedi poganstvo.
Odanost svetoj Katoličkoj Crkvi; zato je u doba raskola svjesno izabrao Rimsku Svetu stolicu, to jeste Stijenu – Petra. Isus je prava Stijena, ali sve ovlasti je prenio na svog zamjenika na zemlji, koji je sveti otac Papa.
Veliko poštovanje do glavara svete Crkve, kao što je rekao u uputama svom sinu Mirku: Duhovni nadpastiri neka budu glavni oslonac države: tako ih čuvaj, kao zjenicu svog oka.
Temelj pravednog društva moraju biti kršćanske kreposti; ćudorednost treba održavati te izvršavati u svakidašnjem životu putem strogih zakona.
Treba učvršćivati i čuvati kršćansku vjeru i kulturu: stoga je gradio crkve i samostane, kao i osnivao biskupije.
Pod svoju posebnu zaštitu je uzeo strance, izbjeglice i putnike. Ali: kao uvjet gostoprimstva je tražio, da se pridržavaju državnih zakona te prihvate jedino spasonosnu svetu katoličku vjeru.
Stjepanovu vanjsku politiku je označavalo povezivanje i miroljubiva suradnja sa svim kršćanskim vladarima na poticanju kršćanskih vrijednosti.
Ovakvo pozitivno nastojanje je poruka i sadašnjim vladarima; ako Isus Krist usmjerava privatni i javni život, društvo će živjeti u miru i slozi,a obitelj će rasti u povezanosti, vjernosti i ljubavi.
Zbog opasnosti od koronavirusa izostala je čast, što je bilo obično poslije svete mise, ali su zajedno sa ocem biskupom bili svi pozvani na zajedničku večeru, koja je protekla u bratskom druženju.
